’91 u sjećanjima nas koji se u ratu nismo snašli…

Te 1991. godine sam napunila 8 godina i s jeseni sam pošla u treći razred  osnovne škole..Ništa neobično…

Bila bi to godina kao i svaka druga..Bez otiska u sjećanju..Bez posebnog  pomena…

Ali…

Neko se pobrinuo da tako ne bude..Neko je smatrao da ta godina treba  svima nama da ostane živa u uspomenama,da nas prati,postiđuje i  opominje..

Eh taj Neko…

Naš Neko…Zbog kog  20 godina nosimo žig  pljačkaške horde…

I nakon 20.godina taj Neko je vrlo aktivan-sudeći po izjavi  prvog čovjeka  policije. On ne miruje… On se ne smiruje… Čeka pravi trenutak da opet baci varnicu i probudi duhove rata..

Taj Neko je 1.oktobra.1991.godine naredio opsadu i granatiranje Dubrovnika.

Rekao je da će na njegovom mjestu sagraditi ljepši i bolji Dubrovnik.Rekao je da je rat prečica za mir.Rekao je da će nove granice utisnuti tenkovima,da se nikada više ne izbrišu.Par godina nakon…Neko je rekao: „Izvini“.Nakon 20 godina i 20 000 eura Nekom je i Tereza Kesovija zapjevala i pružila mu ruku pomirenja.

Neko..Nekad..Nekom…Bilježiće istorija..

A ja bilježim sledeća sjećanja…

Neko je te 1991 poslao vojni poziv i mom ocu… Hartija kojom je Neko opominjao na čast i amanet predaka. Docnije je opomena došla i usmeno..Jedan rukovodilac u njegovom, tada još društvenom ,preduzeću je na radničkom zboru rekao da će svi oni koji se ne odazovu pozivu države biti otpušteni sa posla, jer za „dezertere i izdajnike“ država neće brinuti već će se oštro obračunati sa njima.. Dakle, čast i egzistencija su zavisili od postupanja po pozivu. I kako se ne odazvati?

 Voljela bih da sam tad mogla da ga zadržim da ne ide u rat i da ga načinim izdajnikom.Ali ja o ratu nisam ništa znala.. A,ispostaviće se ubrzo,ni on.

Tako smo te ’91 krenuli..Ja u školu.On u rat.

Živo se sjećam jednog  jesenjeg jutra te 1991.godine.

Majka je mene i sestru obukla u identične cevene jaknice,pritegla nam vezice na cipelama,počešljala kosu i držeći nas za  ruke,izvela iz kuće..Uputili smo se ka kasarni. Mnogo ljudi..Kretali su se tamno zeleni šlemovi kroz šarenu masu žena i djece. I mi smo našli naš zeleni šlem..Zelena uniforma me je podigla u naručje.Osjetila sam njen zadah koji ni posle 20 dodina ne zaboravljam..I sad mi je u nozdrvama.Nekakav pomješan miris čelika i baruta.Opor i suv..Dah rata.

Uniforma je na leđima imala i pušku.Pravu pravcatu pušku.Propitivala sam pogledom tu čudnu spravu.Izgledala je zastrašujuće.Dotakla sam hladnu cijev,istrgla se iz naručja i počela da plačem.Bojala sam se uniforme i puške koja se ocu navalila na leđa.Plašila sam se odlaska,mada još uvijek ne shvatajući gdje ide.Majka me je umirila,otac poljubio…i krenuo..

Od tog jutra samo još pamtim nesnosnu buku vojnih kamiona i prašinu koja se digla iza njih…

Dani su prolazili. Jesenji,prohladni.Školski dani.

Zaokupljena djetinjom bezbrižnošću nisam ni slutila da tu,na samo par stotina kilometara,bjesni rat.Pravi pravcati rat.

A nisam ni mogla naslutiti kada sam sve češće viđala tuđe očeve kako dolaze vikendom,zdravi,živi i alkoholom vidno oraspoloženi.Neka djeca su se u školi  hvalila kako su im očevi prilikom tih posjeta donosili i poklone-od pernica do bicikala, televizora i video rekordera.Odjednom su pojedine kuće postajale bogatije za stilske garniture, najnovije veš mašine,agregate..Jedni su dovozili i automobile,a drugi su brižno pravili kolekciju oružja u podrumima..

Dani su prolazili,a mi u naš podstanarski stan nismo imali ni jednu novu stvar..Sve je bilo sirotinjsko,staro..ali ipak naše..

Majka je,sjećam se,govorila da će ih Bog kazniti..Ali,ispostavilose docnije,loše je procijenila..

Nisu kažnjeni,već pri povratku su unapređeni u viša mjesta u opštinskoj administaciji…Ni Bog nije imun na rat.

Ja nisam znala da su te stvari čike krale iz tuđih domova.

Samo sam znala da je moj otac otišao prije više od mjesec dana i da mi ništa nije donio.Djetinje naivno sam mu u jednom telefonskom razgovoru rekla da i ja želim da mi donese neku igračku, nešto…On je,još naivnije,odgovorio da nema para.Tada mi to nije bilo po volji,a danas mi je drago što tad nije imao „para“ da udovolji mojoj djetinjoj želji..Nemamo para ni danas,ali bar imamo mirnu savjest,koja se novcem kupiti ne može.

Nakon tri-četiri  mjeseca od odalaska,ne sjećam se tačno,otac se vratio kući…

Bez osmjeha,bez igračke,bez ičega..

I pušku je razdužio.I uniformu.I vojnu knjižicu.I petokraku.

Samo sjećanje nije mogao razdužiti i do danas ga ono tišti…

U narednim godinama mi je ispričao šta se događalo na ratištu tih kobnih ’90-tih. Zastrašujuće priče o granatiranju,pljačkanju i rušrnju hrvatskih gradova i sela… Priču o sramotnom ponašanju vojnika JNA..

Priču koja nas oboje siječe po srcu,jer je i sam bio vojnik te JNA.Žigosan je do kraja života.Zajedno sa mnogo drugih očeva i sinova koji su povedeni u  rat sa velikim riječima Nekog o nužnoj odbrani SFRJ.

Bez direktne krivice,porinut je u blato onih koji su otišli u rat kao u samoposlugu,u sramotu onih koji su palili i pljačkali hrvatske kuće i u krv onih koji su na objema stranama izgubili živote.

Ja ga ovim putem ne želim braniti..

Niko nije svetac..ali ni taj Neko nije moj otac..Ne!

Ja mu čak ne mogu ni oprostiti taj odlazak u rat..nikada…

Drugi mogu oprostiti sve…

Ko je tu časniji?I ima li časnih,uopšte?

Krivica postoji za ono što je učinjeno Dubrovniku i drugim hrvatskim gradovima i ljudima koji su živjeli i žive u njima, ali je ona sada rasplinuta na pleća svih nas..Ta krivica se mora individualizovati i moraju se osuditi oni koji su učinili sva ta gnusna zlodjela.Krivica ne smije biti kolektivna.

Ni oproštaj ne mogu davati kolektiviteti,već pojedinci.Pa tako,ako je Tereza oprostila svojim zločincima ,to nije oprost svih onih čiji su domovi u agresiji srušeni i opljačkani..

Svaka žrtva ima svog zločinca…

Svaki zločinac ima svoju žrtvu…

I dok oni ne budu jasno označeni,mira na ovim prostorima neće biti.

Ne smijemo Nekom dozvoliti da jednim „izvini“ obesmisli živote mnogih i sa jedne i sa druge strane.Kad mu je trebao rat upućivao je vojne pozive, a sad, kad mu treba tobožnji demokratski zaokret za prikrivanje svih nelegalnih poslova frljaka se izvinjenjima.E to današnju Crnu Goru čini sramotnom.To saglašavanje sa zločinima,zločincima i njihovim izvinjenjima.

Ja zbog toga ovim tekstom sudim svome ocu što je pošao u rat. Sudim mu zbog zavedenosti ispraznim patriotizmom. Sudim mu što je povjerovao u priču da se sa tuđeg praga brani otadžbina. Sudim mu što je rata uopšte i bilo.

Sudim i sebi jer sam poželjela tuđu igračku,iako nisam znala da ona mora biti istrgnuta iz ruku hrvatskog djeteta da bi bila moja.

Ali ne mogu da prihvatim osudu za žrtve koje ne nosimo na duši..Za ruševine i pljačku koju nismo učinili..

Sami smo žrtve svoje naivnosti…Ja zbog vjerovanja da se iz rata donose igračke,a ne rane, a on zbog vjerovanja da je vojnik jedne časne vojske koji na poziv svojih pretpostavljenih ide u odbranu domovine.

Prosto se u ratu nismo snašli..Kao ni u miru, uostalom..

Zločinci i prevaranti se uvijek snađu..U svim vremenima i svim dešavanjima..Tako je od kad je svijeta i vijeka..

O tome svedoči i ovih 20 godina iza nas…

O tome svedočim i ja ovim tekstom koji upućujem na čitanje onima koji se kao i ja slabo snalaze u ovim prevarnim vremenima,vremenima poltronstva i lažne empatije, ma sa koje strane granice bili..